Tražimo ostavku ministrice Bedeković i osnivanje neovisnog  istražnog povjerenstva za tragediju u Andraševcu

Tražimo ostavku ministrice Bedeković i osnivanje neovisnog istražnog povjerenstva za tragediju u Andraševcu

Na konferenciji za medije održanoj u srijedu, 15. siječnja na Markovom trgu u Zagrebu politička platforma Možemo! zatražila je smjenu ministrice Bedeković zbog smrti šest osoba koje su tragično poginule u požaru obiteljskog doma za stare i nemoćne u Andraševcu. Ministricu smatraju politički odgovornom zbog očitog nerazumijevanja sustava odgovornosti i nadzora u svom resoru, što je pokazala izjavom da njeno ministarstvo nije odgovorno za tragediju jer ne financira obiteljske privatne domove. 

Nives Miošić podsjetila je i na predizborni program HDZ-a #vjerodostojno u kojem je obećana izgradnja 20 domova za starije i nemoćne, te upitala “gdje su ti domovi s obzirom na to da je kraj mandata?”. Također je podsjetila da je Vlada ne samo odgovorna nego i kriva za tragediju jer je odbila poslušati preporuke Pravobraniteljice Lore Vidović koja je opetovano upozoravala na loše stanje u obiteljskim domovima i manjak nadzora nad njihovim poslovanjem. Odbili su i prijedloge Sindikata umirovljenika Hrvatske koji su tražili strože uvjete poslovanja i pojačani nadzor nad radom obiteljskih domova. Nives Miošić podsjetila je i na sličnu tragediju u Bjelovaru prije devet godina nakon koje se u sustavu nije napravilo ništa da bi se nova tragedija izbjegla.

Tomislav Tomašević naglasio je da se od hrvatske samostalnosti nije ulagalo u infrastrukturu domova za starije i nemoćne u javnom vlasništvu, već se slijedi pristup privatizacije skrbi i odricanja od odgovornosti društva i države za jednu od najranjivijih skupina. Naglasio je da se radi o nemaru države, budući da su cijene domova dvostruko, a ponekad i trostruko više od prosječne hrvatske mirovine, a u privatnim domovima više čak i od prosječne plaće. Podsjetio da je u posljednjih 30 godina primjerice u Zagrebu izgrađen samo jedan dom za starije i nemoćne i da samo u Zagrebu nedostaje oko 3500 mjesta u domovima. Umjesto da gradi nove domove, država je 2014. godine digla nepotreban kredit od Svjetske banke od 70 milijuna eura za reformu socijalne skrbi koja nikad nije provedena pa su plaćane kamate na nepotrošena kreditna sredstva. 


Sandra Benčić rekla je da država nije osigurala sredstva iz EU fondova za unapređenje infrastrukture staračkih domova niti za izgradnju centara za palijativnu skrb, “pa je palijativna skrb prepuštena ili nekvalificiranom osoblju u obiteljskim domovima ili skrbi članova obitelji.” Naglasila je da se Politička platforma Možemo! zalaže za ulaganja u izgradnju domova za starije i nemoćne kombinacijom sredstava iz državnog proračuna i proračuna regionalne samouprave, te EU fondova u novoj perspektivi, kao i poticanje stambenog zadrugarstva za stariju životnu dob uz osiguranje tzv. potpomognutog stanovanja u zajednici. “Želimo da svaka osoba u Hrvatskoj ostvari dostojanstvenu starost i da u ovoj zemlji ima mjesta za sve, pa tako i za starije i nemoćne”. Možemo! “traži osnivanje neovisnog saborskog istražnog povjerenstva za istragu ove tragedije koju će voditi Pučka pravobraniteljica i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, jer ako ministarstvo bude istraživalo vlastitu odgovornost, znamo kakav će biti rezultat te istrage.”

JAVNI STANOVI ZA NAJAM, A NE SUBVENCIJE BANKAMA!

JAVNI STANOVI ZA NAJAM, A NE SUBVENCIJE BANKAMA!

Ova vlada na čelu s HDZ-om i HNS-om nastavlja već treću godinu s promašenom politikom subvencija stambenih kredita kojom stotine milijuna kuna javnog novca završe kao profit banaka i prodavača nekretnina umjesto da se taj novac ulaže u gradnju javnih stanova za najam. Danas je zadnji dan za prijave mlađih građana (do 45 godina starosti) za državnu subvenciju za kredit namijenjen kupnji stana u iznosu od najviše 100.000 EUR-a te 1500 EUR-a po m2 uz rok otplate od najmanje 15 godina. Vlada najavljuje da će ovakvu promašenu mjeru nastaviti i u 2020. godini kada će po prvi puta raspisati dva natječaja – u ožujku i u rujnu.

Prvi razlog zašto je ovakva stambena politika promašena, s čime se slažu gotovo svi stručnjaci za tržište nekretnina, je da u mjesecima dodjele državnih subvencija cijene nekretnina rastu do 10%, posebice u Zagrebu i na obali. “Na taj način država kupcima stanova radi ‘medvjeđu uslugu’ jer im pojeftinjuje kredit, ali im istovremeno poskupljuje nekretninu koju kupuju. Na kraju od svega najviše koristi imaju banke čije kredite država subvencionira jer im time pomaže u boljem plasmanu kredita i posljedično u ostvarivanju veće dobiti”, rekao je Tomislav Tomašević. Veliku korist od ovih mjera imaju i prodavatelji nekretnina budući da se prosječna cijena povećava za vrijeme subvencija. Kupci su naime ovom mjerom ucijenjeni da upravo tada kupuju nekretnine, pa prodavatelji uspiju ostvariti veću dobit nego što bi je ostvarili da nema državnih subvencija.

Drugi razlog zašto je ovakva stambena mjera za mlade promašena jest zato što subvencije za kredite nisu dostupne velikom broju mladih koji ne mogu dobiti stambeni kredit jer imaju ugovor na određeno vrijeme, povremeni ugovor o djelu i slično. “Iako je deklarativno usmjerena mlađoj populaciji, ova mjera ne uzima u obzir važne i sve prisutnije trendove prema kojima mladi sve više rade na kratkoročne ugovore i u drugim oblicima privremenog rada i kredite niti mogu dobiti niti ih si mogu priuštiti. Tu je posebno bitno istaknuti da, suprotno mitu prema kojem ljudi sami biraju privremene poslove, u Hrvatskoj se 2018. godine skoro 90% privremeno zaposlenih izjašnjava da takve poslove rade zato što ne mogu naći stalni posao. Privremena i povremena zaposlenost je stvarnost za mnoge mlade ljude i mi smatramo da od toga moramo poći u oblikovanju stambene politike”, rekla je Danijela Dolenec.

Naš je stav da prioritet stambene politike, umjesto subvencioniranja bankovnih kredita za kupnju stanova, treba biti razvoj fonda javnih stanova za najam. Takvih je stanova sada u Hrvatskoj samo 2%, dok je europski prosjek 15%. Prednosti javnih stanova za najam sastoje se u tome da se oni ne mogu preprodavati, ostaju u trajnom javnom vlasništvu i dostupni su širem krugu građana, uključujući i mlade. Osim što se na taj način otvara životno važna mogućnost povoljnijeg najma, dostupnog puno širem krugu ljudi, javni stanovi za dugoročni najam mladima također stvaraju veću sigurnost i indirektno utječu na čitav niz životnih odluka. Dodatno, ponuda jeftinijeg javnog najma stabilizirala bi cijene nekretnina. Smatramo posebno licemjernim da državni dužnosnici uz svoje visoke plaće sebi osiguravaju subvencionirani najam stanova, a provode politike koje mlade tjeraju da stambeno pitanje rješavaju na divljem tržištu nekretnina.