Na društvenim mrežama i ponekom mediju ovih dana se prenosi vijest kako je glavni grad Njemačke regulirao cijene najma, kategorizirao stanove po kvaliteti i lokaciji i odredio maksimalnu cijenu po kvadratu za svaku od njih: maksimalna je 9,8 Eura po kvadratu, što je samo 2 Eura više od prosječne zagrebačke cijene kvadrata, a prosječna plaća Berlinčana je tri puta veća od one u Zagrebu. Osim toga, zabranio je i povećanja stanarina do 2022., a nakon toga moći će se povećavati samo u razini inflacije. Berlin se tako ovim  aktom obračunao s idejom da je tržište sposobno rješavati egzistencijalne potrebe  s društveno prihvatljivim ishodima.

Berlin nije jedini grad koji regulira tržište najma: tu su i Beč – u kojem je više od 50% stanova u javnom i zadružnom stambenom fondu, Barcelona – koja ograničava kratkoročni najam turistima kao i  Amsterdam, te London – koji najavljuju značajne promjene u regulaciji najma od naredne godine.

U Hrvatskoj je pitanje regulacije cijena još daleko: posljednjih 25 godina, sve vlasti i HDZove i SDP-ove, prepuštale su stambenu politiku tržištu, uz manje intervencije koje nisu značajnije utjecale na pitanje dostupnosti stanovanja za veći dio stanovništva. Pitanja odnosa stanodavaca i podstanara nisu adekvatno uređena,  inspekcije ne kontroliraju najam na crno, manje poreza plaćaju  oni koji stanove iznajmljuju turistima od onih koji ih daju u dugoročan najam, novci iz proračuna kroz mjeru subvencioniranja kredita odlaze na ekstraprofit prodavatelja i kamate banaka, a istovremeno je mjera nedostupna desecima tisuća mladih koji nisu kreditno sposobni. Uz to, i država i gradovi rasprodaju javni stambeni fond umjesto da u njega ulažu i daju ga u najam pod povoljnim uvjetima. 

Za Možemo! je  pravo na dom ljudsko pravo i temeljna egzistencijalna potreba koja se ne smije prepuštati divljanju tržišta i špekulacijama financijskih institucija.  Po uzoru na Berlin i druge gradove diljem Europe, razvijamo obuhvatnu stambenu politiku koja svim građanima, u različitim periodima života, može osigurati stan u skladu s njihovim potrebama, za cijenu koja ih neće gurnuti na rub siromaštva. Naša stambena politika cilja osigurati snažnije javne investicije u stanove za dugoročni najam stanovnicima, a istovremeno pravednije regulirati odnos najmodavca i najmoprimca na tržištu, uključujući kriterije kvalitete stambenog prostora pri određivanju cijene najma. Osim toga, razvijamo i mjere za smanjenje udjela crnog tržišta kroz povoljniji porezni tretman za one koji stanove daju u dugoročni najam. Kao društvo, Možemo! pravo na dom tretirati kao ljudsko pravo.

Na zadnji dan kampanje za Europske izbore, kandidatkinje i kandidati koalicije platforme Možemo!, Nova ljevica i ORaH održali su konferenciju za medije na Markovom trgu u Zagrebu. Pritom su Markov trg prekrili transparentom dimenzija 23×13 metara, na kojemu stoji Hodaj do birališta, pobijedi fundamentalizam!  

Rada Borić (Nova ljevica) istaknula je da su danas ovdje „zato što će se sutra ponovno hodati protiv naših sestara, naših kćeri i naših unuka, tjeravši ih na ponovnu upotrebu žičanih vješalica umjesto sigurnog i dostupnog pobačaja“, naglasivši da se zapravo radi o zahtjevu za zabranu pobačaja „umotanom u šarene balone“. Osvrnula se i na činjenicu da će, prema najavama, akcija ultra desnih udruga podržanih od Crkve i države biti popraćena koncertom osobe čiji koncerti redovito uključuju fašističku ikonografiju i stavove i zabranjuju se u europskim zemljama. Na kraju je istaknula da će se tzv. hod za život održatina dan izborne šutnje, iako nosi jasnu političku poruku o tome za koga glasati na ovim izborima:. „A traže da se glasa za one koji gaze žene. Neće proći!“

Ana Marija (Mima) Simić (Možemo! – politička platforma) podsjetila je na druge inicijative istih organizatora. „Ovo je ista ekipa koja je svojedobno kroz referendum, pod parolom zaštite obitelji, mojoj supruzi i meni uskratila jednaka prava u ovom društvu. Ako ste protiv istospolnog braka, ne stupajte u istospolni brak. Ako ste protiv pobačaja, nemojte pobaciti, ali nemate pravo određivati drugima što da čine. Ovdje se uistinu radi o ljudskim životima: u trenutku spajanja spermija i jajne stanice žena se pretvara u državni inkubator i gubi pravo na upravljanje vlastitim životom. Takvu odluku samo pojedinačna žena smije donijeti.“ U optimističnijem tonu, Mima Simić je dodala da je biciklirajući Hrvatskom u kampanji iskusila da su ljudi mnogo otvoreniji no što bi ovakvi hodovi dali naslutiti. „Ljudi širom Hrvatske definitivno podržavaju život – i to bolji i kvalitetniji život za sve njezine građane, bez obzira na to kako izgledaju, kako se vole ili kako se mole.“

Sandra Benčić (Možemo! – politička platforma ) istaknula je da su ljudi s liste br. 18 bili na pravoj strani povijesti „i kad se branilo pravo na bračnu jednakost, i kad se branilo pravo na vlastiti jezik i pismo, i kad se branilo žene žrtve nasilja i kad se branila ratifikacija Istanbulske konvencije.” Naglasila je da su uvijek bili brana fundamentalizmu bilo koje vrste, „jer svjedočimo političkim posljedicama rasta ove vrste fundamentalizma u Poljskoj, Mađarskoj i drugim europskim zemljama, koje rezultiraju  političkim nasiljem, nasiljem nad ženama, ali i uništavanjem osnovnih zasada onoga što bi trebala biti sloboda, jednakost i pravo na život svakog rođenog čovjeka. Stoga je građane i građanke pozvala da ovu nedjelju zajedno s njima budu na pravoj strani povijesti. „Naš hod događa se ove nedjelje i pozivamo sve građane i građanke da se izborom naše liste, liste br. 18, jasno i glasno odupru vjerskom i svakom drugom fundamentalizmu i da zajedno branimo naše slobode da odlučujemo o vlastitim tijelima, vlastitim vrijednostima i vlastitim životima.“

MOŽEMO! – NOVU LJEVICU – ORAH PODRŽALI MILE KEKIN, DAMIR URBAN, MIRA FURLAN, LEON LUČEV, EVE ENSLER I BROJNE DRUGE JAVNE OSOBE

Osim podrške klimatske aktivistice i glumice Pamele Anderson, ekonomista Yanisa Varoufakisa, spitzenkandidata europskih Zelenih Basa Eikhouta, donedavnog švedskog ministra obrazovanja Gustava Fridolina, koaliciju platforme Možemo! Nove ljevice i ORaH-a za predstojeće EU izbore javno su podržale i brojne druge osobe iz javnog života.

Među njima su kolumnist Jurica Pavičić, frontman Hladnog piva Mile Kekin i frontman Jonathana Zoran Badurina, glazbenik Damir Urban, glumice Mira Furlan, Doris Šarić-Kukuljica, Tihana Lazović, Lucija Šerbeždija, Alma Prica, Lana Barić, Gorana Marin, glumci Leon Lučev, Damir Markovina, spisateljica Ivana Bodrožić, američka spisateljica i feministkinja Eve Ensler, mirovni aktivist Goran Božičević i docent na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Zoran Grozdanov.

Time je lista 18 jedina lista za Europski parlament koja je dobila toliko široku podršku javnih osoba. Podrške nastavljaju pristizati, a redovito ćemo ih objavljivati na webu i našoj facebook stranici.

Mile Kekin pozvao je birače da zaokruže listu broj 18, naglasio kako se godinama povlači teza da se ništa ne može te se zapitao: “Što ako ovaj put stvarno MOŽEMO? Što ako možemo izaći na izbore i glasati za nekoga, a ne protiv nekoga? Što ako možemo glasati za ljude koji u svojim sredinama već godinama zagorčavaju život lokalnim šerifima i moćnicima? Ako i vi, kao ja, vjerujete da stvarno MOŽEMO bolje od ovoga, onda izađite na europske izbore i glasajte za Možemo!”.

Damir Urban je rekao: “Uvijek ispadne da glasam za manje zlo ili da glasam protiv. Ove godine stvari su ipak drugačije. Nebojša Zelič, moj prijatelj i čovjek u čije životne izbore i stavove vjerujem pronašao je unutar platforme Možemo! svoje istomišljenike, pronašao je prostor za svoje političko djelovanje što je i mene ponukalo da saznam o kome se točno radi, kakav je njihov program, tko su ti ljudi i što mi nude. I zaključio sam da dijelimo slične stavove i cijenimo iste vrijednosti.“

Mira Furlan  poziva sve da glasaju za Mimu (Ana Mariju) Simić na listi broj 18, ističući kako  Mima ujedinjuje dvije naoko nespojive osobine, a to su izuzetna intelektualna spremnost, obrazovanost i znanje na jednoj strani i ogromna empatija, jedno veliko srce na drugoj strani. Takve ljude trebamo, takve političare trebamo!”

Jurica Pavičić ističe kako se ”lista zelene ljevice za izbore za Europski parlament sastoji od ljudi koji su pametni, čestiti, koje dugo poznajem u njihovom profesionalnom životu i koji su ovoj zemlji i društvu služili na razne načine: kao aktivisti, pisci, kulturnjaci, borci protiv korupcije i za transparentnost, novinari… U jednom su trenutku shvatili da se ne mogu više baviti samo ‘oko politike’ nego da se moraju početi baviti politikom. Napravili su taj korak za kojeg je trebalo odvažnosti i ja ih u tome podržavam!”

Leon Lučev opisuje ljude okupljene u Platformi Možemo! kao “moralne, odgovorne, hrabre, beskompromisne, legaliste, socijalno i ekološki osviještene”. Također je pozvao glasače da “pročitaju program, upoznaju  ljude iz platforme, te da odluku donesu svojom glavom”.

Eve Ensler, američka spisateljica poznata široj javnosti po bestselleru “Vaginini monolozi” istaknula je podršku našoj zeleno-lijevoj koaliciji i posebno kandidatkinji Radi Borić prisjećajući se kako je s Borić “obilazila ratna područja na području bivše Jugoslavije i razgovarala s brojnim ženama žrtvama nasilja”. Istaknula je kako “svi mi trebamo Radu u Europskom parlamentu kako bi čuvala Europu sigurnom za žene, radnike, izbjeglice i LGBTIQ zajednicu.”.

Donedavni supredsjednik švedske Zelene stranke i donedavni švedski ministar obrazovanja, Gustav Fridolin i kandidati koalicije za EU izbore – Možemo – politička platforma, Nova ljevica i ORaH – Sandra Benčić, Rada Borić i  Zorislav Antun Petrović  održali su jutros konferenciju za medije na kojoj je g. Fridolin obrazložio razloge podrške švedske zelene stranke koaliciji zelene ljevice u Hrvatskoj.

Gustav Fridolin je naglasio važnost obrazovanja kao poluge društvenog razvoja, u kojeg je Švedska u proteklom razdoblju snažno investirala “tako da se stvori potrebno vrijeme između učitelja i učenika kako bi se uspješno savladale različite prepreke u učenju”. Potcrtao je kako su jačanjem investicija u obrazovanje popravili položaj Švedske na međunarodnim testovima poput PISa-e, ali isto tako naglasio kako im je važno “u širem smislu razvijati obrazovni sustav, tako da on obuhvaća i građanski odgoj, zdravstveni odgoj i druge srodne dimenzije”. Istaknuo je i kako je izrazito ponosan što je srednjoškolski pokret protiv klimatskih promjena pokrenula upravo Greta Thurnberg iz Švedske i naveo da “obrazovanje igra ključnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena i društvenom zaokretu prema održivosti”. Završio je s optimističnim prognozama oko uspjeha Europskih zelenih na predstojećim EU izborima, na kojima bi mogli ostvariti svoj najbolji rezultat do sada i “biti presudni čimbenik pri sastavljanju nove većine u Europskom parlamentu”.

Zorislav Antun Petrović (ORaH) istaknuo je da će ova koalicija u EU Parlamentu raditi na usporavanju klimatskih promjena prvenstveno promicanjem obnovljivih, a potom i borbom protiv fosilnih izvora energije. “Na domaćem planu to u prvom redu znači sprječavanje realizacije LNG projekta na Krku, koji produljava hrvatsku ovisnost o uvoznim, prljavim izvorima energije.”  U Europskom parlamentu Zelena grupacija će inzistirati na pojašnjenju “kako to da Europska unija investira u ovaj projekt, koji nije usklađen s njenim politikama i strategijama.”

Rada Borić (Nova ljevica) podsjetila je da u Hrvatskoj obiteljske okolnosti u kojima se rodimo sve snažnije određuju naše živote, što se najbolje najbolje vidi upravo u sustavu odgoja i obrazovanja. Javno financirani sustav obrazovanja trebao bi osigurati da se djeca i mladi, bez bez obzira na to u kakvim su okolnostima rođeni, ostvare svoj puni potencijal. “Ali, ako pogledate ishode našeg obrazovnog sustava, oni su upravo suprotni, što se najsnažnije očituje u srednjoškolskom sustavu, koji pokazuje potpuno jasno razdvajanje prema socijalnim okolnostima. Djeca koja pohađaju gimnazije većinom su iz bolje stojećih obitelji i urbanih sredina, dok većina ostale djece pohađa strukovne škole.”  Zaključila je kako je “to duboko nepravedno, a osim toga razara osjećaj solidarnosti, i razara nadu da kao društvo možemo bolje. To moramo promijeniti, a zemlje poput Švedske ili Finske, u kojima je obrazovanje prioritet, tu nam mogu biti uzor”.

Sandra Benčić (Možemo!-politička platforma) poručila je da se “obrazovna reforma u Hrvatskoj svela na brojanje tableta, a da se ona, nažalost, ne provodi nastavnim pomagalima, već prije svega ulaganjem u nastavnike, učenike i u školsku infrastrukturu”. Osvrnula se i na neuspjeh hrvatskih vlada u povlačenju EU fondova, naglasivši da “u aktualnom financijskom periodu Hrvatska ima ukupno 360 miliona kuna za obrazovnu infrastrukturu, uključujući i onu  predškolsku, a da smo prema podacima Europske komisije do početka ove godine iskoristili svega 28% tih sredstava”. Također, Benčić smatra da je “sramotno da se HDZ na svojim izbornim plakatima hvali da smo iskoristili dva puta više novaca iz EU fondova nego što smo uplatili, a prešućuje da smo mogli iskoristiti 5 puta više!” Hrvatska u narednom financijskom periodu, kao ključni program financiranja, treba imati “provedbu sveobuhvatne obrazovne reforme koja će uključivati i investicije u školsku infrastrukturu i opremu, ali prioritetno ulaganje treba biti ulaganje u obrazovanje, usavršavanje i poboljšanje uvjeta rada za nastavnike i profesore.”

Bivši ministar financija Grčke i jedan od najutjecajnijih svjetskih ekonomista na  ljevici,  Yanis Varoufakis pozvao je birače u Hrvatskoj da svoj glas daju političkoj platformi Možemo!, a time i cijeloj koaliciji Možemo! – Nova ljevica – ORaH. “Platforma Možemo! je podržala Zeleni New Deal, a vama preporučam da ga pročitate i da ga i vi podržite. A najbolji način na koji ga možete podržati je da glasate za Možemo!. Samo zato jer možete.” – istaknuo je Varoufakis. 

Nakon prošlotjedne podrške Europskih zelenih ORaH-u i cijeloj koaliciji, sada je i Pokret demokracije u Europi 2025 (DIEM25) dao podršku Platformi Možemo!, a time i listi broj 18 na predstojećim izborima. DiEM25 među ostalima predvode bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis, hrvatski filozof Srećko Horvat, filozof Noam Chomsky, muzičar Brian Eno i drugi. DiEM25 izlazi na EU izbore s partnerima pod nazivom “Europsko proljeće” u sedam država (Grčka, Njemačka, Danska, Poljska, Španjolska, Francuska i Portugal).

Ranije, Platforma Možemo! podržala je “Zeleni New Deal” DIEM-a 25. “Zeleni New Deal” predstavlja ambiciozni program investiranja u razvoj post-fosilnih ekonomija u Europi. Prema tom planu oko 500 milijardi eura godišnje bi se na razini EU investiralo u obnovljive izvore energije, zelenu industriju, energetsku učinkovitost, zelenu gradnju, održivi promet i drugu infrastrukturu, s tim da ta sredstva ne bi dolazila iz oporezivanja već kroz izdavanje obveznica koje bi garantirala Europska centralna banka (ECB).

Tomislav Tomašević, nositelj iste na EU izborima koalicije koju čine platforma Možemo!, Nova ljevica i ORaH izjavio je: “Zahvaljujemo Yanisu i Europskom proljeću na podršci. Hrvatska treba zeleni New Deal kao što ga treba i cijela Europa. Treba nam ambiciozni plan državnih investicija koji će transformirati našu ekonomiju prema 100 % obnovljivim izvorima energije, a u isto vrijeme stvoriti održiva i sigurna radna mjesta te zaustaviti mjere štednje”. Podsjetio je kako za tako nešto postoji i podrška birača jer prema istraživanjima javnog mnijenja skoro 60% naših građana misli da Hrvatska čini premalo u borbi protiv klimatskih promjena, a čak 80% ih smatra da hrvatsko gospodarstvo treba usmjeriti prema zelenoj ekonomiji.

Jedna od naših glavnih tema u kampanji za EU izbore koju vodimo zajedno s Novom ljevicom i ORaH-om je pravedna prilagodba klimatskim promjenama koja mora započeti odmah. Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC) u svom posljednjem izvješću upozorava da se porast temperature mora ograničiti ispod 1,5 °C u razdoblju od oko 10 godina, inače će klimatske promjene preći točku preokreta koja bi mogla dovesti u pitanje opstanak ljudske vrste. Inzistiramo na hitnim ulaganjima u pravednu društvenu transformaciju prema gospodarstvu u kojemu su emisije ugljika svedene na neto nulu, i to tako da teret te transformacije ne padne na teret siromašnih već da je plate oni koji su od sadašnjeg načina proizvodnje imali najviše koristi.

Stoga politička platforma Možemo! podržava “Zeleni New Deal” Pokreta demokracija u Europi 2025 (DiEM25) koji među ostalima predvode bivši grčki ministar financija Yannis Varoufakis i hrvatski filozof Srećko Horvat. DiEM25 izlazi na EU izbore s partnerima pod nazivom “Europsko proljeće” u sedam država (Grčka, Njemačka, Danska, Poljska, Španjolska, Francuska i Portugal). Zeleni New Deal predstavlja ambiciozni program investiranja u razvoj post-fosilnih ekonomija u Europi. Prema tom planu oko 500 milijardi eura godišnje bi se na razini EU investiralo u obnovljive izvore energije, zelenu industriju, energetsku učinkovitost, zelenu gradnju, održivi promet i drugu infrastrukturu, s tim da ta sredstva ne bi dolazila iz oporezivanja već kroz izdavanje obveznica koje bi garantirala Europska centralna banka (ECB).

Tom prilikom je Tomislav Tomašević kao glavni kandidat na EU izborima koalicije koju čine platforma Možemo!, Nova ljevica i ORaH istaknuo: “Hrvatska treba zeleni New Deal kao što ga treba i cijela Europa. Treba nam ambiciozni plan državnih investicija koji će transformirati našu ekonomiju prema 100 % obnovljivim izvorima energije, a u isto vrijeme stvoriti održiva i sigurna radna mjesta te zaustaviti mjere štednje”. Posjetio je kako za tako nešto postoji i podrška birača jer prema istraživanjima javnog mnijenja skoro 60% naših građana misli da Hrvatska čini premalo u borbi protiv klimatskih promjena, a čak 80% ih smatra da hrvatsko gospodarstvo treba usmjeriti prema zelenoj ekonomiji.

Kandidati koalicije za EU izbore koalicije koju čine Možemo!, Nova ljevica i ORaH su na Iblerovom trgu, ispred ulaza u zgradu SDP-a, održali konferenciju za medije na kojoj su podsjetili na niz političkih promašaja SDPa. Tom su prilikom razvili i transparent na kojem su SDP preimenovali u Stranku dosljednih promašaja te poklonili SDP-u sadnicu ginka da im potakne pamćenje u ovoj zaboravnoj kampanji za EU izbore.

Tomislav Tomašević (Možemo! – politička platforma) je izjavio kako je smiješan zaborav koji vlada u SDP-u za vrijeme ove europske kampanje. Pritom je rekao: “Općepoznato je da je HDZ opljačkao ovu zemlju kroz kriminalnu privatizaciju, a kasnije korupciju za koju je osuđen bivši predsjednik HDZ-a, a protiv same stranke i dalje traje sudski postupak. No ovdje smo danas ispred SDP-a jer je cijelo to vrijeme HDZ-u bio slaba oporba, a u periodima kad su bili na vlasti nisu dosljedno zastupali lijeve vrijednosti – interese radnika i manjina”. Tomašević je podsjetio kako posebno frustrira što su u ovoj europskoj kampanji SDP-ovci u prvim redovima kad treba potpisati za sindikalni referendum o mirovinama, iako su oni prvi donijeli zakon kojim se povećava dob za umirovljenje. Drugi primjer je da se u javnim nastupima i prosvjedima zalažu za promjene na HRT-u koji funkcionira po zakonu koji je upravo SDP donio. Izjavio je: “Očito je da u SDP-u računaju na amneziju lijevih birača ili sami imaju amneziju pa smo im fino donijeli sadnicu ginka da ju zasade na Iblerovom trgu i rade čaj od njega, pa da im popravi pamćenje. Mi smo u ovoj EU kampanji kao suvremena ljevica za 21. stoljeće istaknuli 7 tema koje smatramo da su ključne za povećanje kvalitete života većine hrvatskih građana, a u svim tim temama je SDP dosljedno nizao promašaje u posljednjih dva desetljeća. Stoga im poklanjamo i ovu novu “zastavu” gdje smo si uzeli slobodu preimenovati SDP u “Stranku dosljednih promašaja”.

Rada Borić (Nova ljevica) osvrnula se na slogan aktualne SDP-ove kampanje koja poziva na ravnopravnost, istaknuvši SDP-ove promašaje upravo u području borbe za ravnopravnost  i zaštite prava manjina. Podsjetila je na nedostatak hrabrosti SDP-ove vlasti da Ustavnom sudu pošalje referendumsko pitanje o braku, “onda kad je i vrapcima na grani bilo jasno da se radi o napadu na LGBT zajednicu i njihova prava”. Isto tako, “SDP-ova ministrica i potpredsjednica Vlade – a današnji Bandićev “žetončić”- Milanka Opačić odbila je ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja se bori protiv rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i djevojčicama”. SDP-ov ministar Mornar “odbio je reformirati način provedbe vjeronauka i uvesti građanski odgoj i obrazovanje”, dok je ministar zdravstva Varga “u javnosti iznosio seksističke izjave i govorio nam kako volimo gledati medicinske sestre u pripijenom”. U području zaštite prava radnika, Borić je podsjetila da je upravo SDP-ova Vlada izmijenila Zakon o radu “omogućivši uzastopno sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, što je dovelo do sadašnjeg stanja u kojem je 90% novosklopljenih ugovora na određeno vrijeme, a više od 20% ukupnih ugovora o radu je sklopljeno na određeno.” Na kraju, podsjetila da se “čitava jedna generacija danas zove ‘mrsićevcima’ upravo po SDP-ovom ministru rada i mirovinskog sustava, za vrijeme kojega su mladi radili za mizernih 1600 kuna, bez staža i bez prava na bolovanje.”

Dragan Markovina (Nova ljevica) istaknuo je: “Dolazim iz Splita u kojem je, ne tako davno, Ivo Baldasar kao splitski gradonačelnik i istovremeno predsjednik splitskog SDP-a, govorio na otvaranju spomeniku bojni HOS-a nazvanoj po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu. Napravio je to na Dan pobjede i kraj spomenika s ustaškim natpisom ‘ZDS’. Sljedeće godine je 10. travnja, u ime grada poslao vijenac na taj spomenik, dok je istog dana SDP-ov premijer Milanović u isto to vrijeme bio ravno 50 metara od spomenika, a sve skupa je prošlo bez ikakve reakcije. I tako sve dok se Baldasar nije zamjerio vodstvu stranke.” Podsjetio je da su se ove godine već četvrti put dogodile dvije kolone u Jasenovcu, “a sve skupa je eskaliralo od trenutka, kad je SDP-ovo Ministarstvo uprave registriralo Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.” Na kraju, za vrijeme prošle kampanje, “tadašnji SDP-ov premijer je odjednom osjetio potrebu hvaliti se s djedom ustašom”, nakon čega je organizirao nepotreban sastanak s ljudima koji su skoro godinu dana pokušavali srušiti njegovu vlast na ulici, da bi na tom sastanku izrekao čitav niz stvari nespojivih s idejama ljevice.

Sandra Benčić (Možemo! – politička platforma) izjavila je da se u području zaštite okoliša, zaustavljanja klimatskih promjena i očuvanja javnih usluga, SDP-ova Vlada posebno proslavila: “Sjećate se kako su zagovarali izgradnju termoelektrane na ugljen Plomin III za koju su cinično tvrdili da će nakon nje zrak biti još čišći? Lokalni aktivisti uz podršku ovdje prisutnih ljudi uspjeli su spriječiti ekološku katastrofu koju termoelektrane na ugljen stvaraju”. Spomenula je i Zakon o strateškim investicijskim projektima koji je ukinuo kontrolu gradnje u najosjetljivijim krajolicima Hrvatske i ukinuo zabranu investiranja od strane onih investitora koji imaju pravomoćnu presudu za davanje ili primanje mita. Benčić je istaknula i SDP-ov pokušaj privatizacije upravljanja hrvatskim autocestama, podsjetivši da su ljudi s liste broj 18  zajedno sa sindikatima iznijeli referendumsku inicijativu koja je tu namjeru uspjela spriječiti. Na kraju je podsjetila na štetan koncesijski ugovor za Zračnu luku Zagreb, kojim je ona “dana na 30 godina francuskom koncesionaru koji krši odredbe koncesijskog ugovora bez ikakvih penala”, a da je upravo SDP-ov premijer Milanović prvi dao prijedlog da se zračna luka preimenuje u Zračnu luku Franje Tuđmana.

Često se čuje kako je zbog izbornog praga i D’Hondtove metode svaki glas za male stranke zapravo bačen ili, još gore, kako je svaki takav glas zapravo glas za relativne izborne pobjednike. Dovoljno često da vrijedi još jednom ponoviti: to naprosto nije točno. To je zabluda i mit. Tko god taj mit podgrijava (a velikim stankama on očito pogoduje) samo produbljuje osjećaj nemoći i rezignaciju.  

Zato nema nam druge nego da još jednom pretresemo proces pretakanja glasova u mandate. Najjednostavnije je da pogledamo primjer:  izbore u RH za Europski parlament 2014. Evo rezultata: (https://www.izbori.hr/arhiva-izbora/index.html#/app/eu-parlament-2014)

Na izborima se natjecalo 25 lista za 11 mandata. Samo prve 4 navedene liste prešle su izborni prag od 5% (postotak se računa ne od ukupnog broja birača izašlih na izbore, nego od ukupnog broja važećih listića). Stranke pod red. br. 5.-25. nisu prešle izborni prag, te su time ispale iz utrke za mandatima.  Kamo idu njihovi glasovi; njih ukupno 113.913? Jesu li ikome pripisani? Bačeni?

Ti glasovi ne idu nikamo i nisu nikome pripisani. Kako ćemo za trenutak vidjeti, ti glasovi ni na koji način ne utječu na raspodjelu mandata i potpuno je irelevantno koliko takvih glasova ima.

Ostaje pitanje jesu li ti glasovi bačeni. Nisu! Za te smo stranke glasali jer one to zaslužuju, jer su stekle naše povjerenje. Jer vjerujemo da će najbolje zastupati naše stavove.

Glasajući za stranke kojima smo poklonili povjerenje glasamo ne samo za njih, nego i za sve naše istomišljenike. Glasamo za zajedničke stavove i uvjerenja. Dijelimo li ta uvjerenja s 3 ili možda 7% sugrađana, nije najvažnije. Mnogo važnije je da im to svojim glasom kažemo. U tom smislu naš glas je sve samo ne bačen.

Sad smo spremni za raspodjelu mandata. U igri su ostale samo liste koje su prešle izborni prag i njima pripada broj mandata (od raspoloživih 11) proporcionalan njihovom broju glasova u odnosu na broj glasova svih listi koje su prešle prag. Imamo, dakle

Uočimo da je sada relevantno samo ovih 807.991 birača koji su dali glasove listama koje su prešle prag. U četvrtom stupcu su postotci u odnosu na tu cjelinu, a u posljednjem stupcu su mandati koje je svaka stranka osvojila sukladno ostvarenom postotku.

Jedini preostali problem za riješiti je mandate zaokružiti na cijele brojeve. Jer 3,76 zastupnika nije sasvim smislen rezultat.

Tak sada na scenu stupa D’Hondt. Postoje razne metode zaokruživanja: D’Hondtova, Saint-Laguëova, modificirana Saint-Laguëova, Hamiltonova …  Svaka se od tih metoda može opisati, odnosno algoritamski provesti na više načina, ali temeljnu razliku čini princip zaokruživanja na cijele brojeve.

U D’Hondtovoj metodi zaokruživanje se vrši na niže (tj. decimalni dio se naprosto zanemari), dok se u Saint-Laguëovoj metodi zaokruživanje vrši na najbliži cijeli broj.

Kod nas je u primjeni D’Hondtova metoda čije je svojstvo da zaokruživanje koje se čini u pravilu ide na korist većih stranaka, tj. relativnih izbornih pobjednika. To ima svoje dobre i loše strane, debata o tome je praktično trajna i …  o tome drugom prilikom.

Sad samo uočimo da zaokruživanje na niže koje se čini u D’Hondtovoj ima za posljedicu da je u prvom trenutku raspodijeljeno manje mandata nego što ih imamo na raspolaganju. Evo što dobivamo iz prethodne tablice kad brojeve iz njezinog posljednjeg stupca zaokružimo na niže.

Dva su mandata ostala neraspoređena i potrebna je korekcija. U stvari se radi o tome da samo treba raspodijeliti ta dva neraspoređena mandata. Ne ulazeći u tehničke detalje (oni se mogu opisati ili u terminima tzv. kvote ili u terminima najvećih kvocijenata), dobivamo sljedeći rezultat:

U posljednjem stupcu prikazan je službeni rezultat naših izbora 2014. godine. Vidi se da je D’Hondtova metoda zaista pokazala već spomenutu karakteristiku favoriziranja relativnih pobjednika. Naime, lista br. 4 je donekle kontraintuitivno ostala bez ijednog mandata, premda njezin stvarni izborni rezultat vrijedi točno 0,86 mandata.

U praksi se D’Hondtova metoda primjenjuje tako da se za svaku listu koja je prešla izborni prag izračunaju kvocijenti broja glasova s djeliteljima 1,2,3,4,5,6, …

Ako je, kao u našem primjeru, na raspolaganju 11 mandata, 11 najvećih kvocijenta određuje kojim listama ide tih 11 mandata:

Naravno, rezultat je isti; razlika je samo u tehničkoj provedbi metode (dvije gornje prikazane tehničke provedbe u biti predstavljaju Jeffersonov i D’Hondtov pristup koji su ekvivalentni).

Sad promotrimo rezultate. Grubim zaključivanjem, moglo bi se reći da su „glasovi liste br. 4 otišli k izbornim pobjednicima“ (u ovom slučaju listama br. 1 i 2.). Objektivno, to i jest zamjerka D’Hondtovoj metodi: lista koja prijeđe izborni prag može ostati bez mandata. Druga je stvar to što D’Hondtova metoda ne samo da omogućuje takve situacije, nego ih i svjesno generira.  U pozadini je težnja da se okrupni politička scena, tj. da se izbjegne veliki broj zastupljenih lista s vrlo malim brojem zastupnika.

Kako god bilo, ovaj primjer je zaista karakterističan i otvara pitanje: isplati li se glasati za listu koja će jedva proći izborni prag i onda ipak ostati bez mandata?

Isplati se! Pitanje je otprilike ekvivalentno ovom: isplati li se igrati finale svjetskog prvenstva i onda ostati bez trofeja? Ako mislite da se ne isplati, u redu; samo onda nikad nećete ni igrati u finalu, a pogotovo nikad nećete osvojiti trofej.

Jesu li glasovi za listu br. 4 bačeni? Ni približno. Lista br. 4 nije osvojila mandat, ali je osvojila znatan politički kapital (drugo je pitanje što je kasnije s tim kapitalom učinila).

Jesu li glasovi za listu br. 4 zaista otišli izbornim pobjednicima? Nisu. Stvar je u tome da je omjer glasova liste br. 1 i liste br. 4 presudio: u ovom slučaju taj je omjer veći od 6. Neznatno, ali ipak nešto veći.

Da je kojim slučajem taj omjer bio manji od 6, jedan mandat bi ipak pripao listi br. 4. Do toga je listi br. 4 nedostajalo samo 204 glasa. Svega 204 u odnosu na 63.437 registriranih glasova.

Što ako je 2014. bilo bar 204 simpatizera  liste br. 4 koji su razmišljali otprilike ovako: „nema smisla izaći na izbore, ionako će moj glas biti bačen ili će otići izbornom pobjedniku …“? Možda su čak neki od simpatizera liste br. 4 razmišljajući slično ipak izašli na izbore i onda malodušno svoj glas dali ideološki srodnoj političkoj listi br.1. Ti su onda učinili još veću štetu svojoj prvoj ljubavi, listi br. 4.

Nikad nećemo saznati koliko je bilo takvih birača. Ipak, vrijedi zapamtiti broj 204. Kad vas netko pesimistično pita zašto izaći na izbore i „baciti“ svoj glas, ne samo da znate što trebate odgovoriti, nego sad imate i argument. Argument nije apstraktna konstrukcija koja se u realnom životu ne može dogoditi; on se ovdje sastoji od točno 204 malodušne osobe.

Kandidati za EU izbore koalicije zelene ljevice koju čine politička platforma Možemo!, Nova ljevica i ORaH danas su na štandu u Marmontovoj ulici razgovarali s građanima Splita i održali konferenciju za medije.

Dragan Markovina (Nova ljevica) je podsjetio da Split grca u problemima o kojima govorimo kroz cijelu europsku kampanju. Izjavio je: “Split je grad koji danas živi u monokulturi turizma, koji živi pred raspadom i gubitkom javnih sadržaja i javnog prostora i koji se nalazi u situaciji da su čitavi dijelovi grada – od stare gradske jezgre preko Bačvica – manje-više izgubljenog lokalnog stanovništva i gdje sve ide na ruku velikim stranim investitorima.” Istaknuo je da se zadnji takav pokušaj, nakon što su Bačvice već gotovo apartmanizirane u potpunosti, događa s Master planom Istočne obale. “To je po ne znam koji put pokušaj da se s Istočne obale ukloni željeznički i autobusni kolodvor i  nešto što je namijenjeno stanovnicima i otoka i Splita pretvori u izdvojeni hotelski resort. Mislimo da je grad Split zahvaljujući svemu tome ušao u situaciju da mu je cijena kvadrata apsolutno narasla u nebo, da on rapidno gubi stanovništvo. To uostalom pokazuju popisi stanovništva. Ljudi ne mogu sebi priuštiti stan ovdje. Nekretnine su jako skupe i odlaze u okolne općine.” Ukazao je i na to da gradski proračun time gubi, jer se više ne uplaćuju prirezi od njihovih plaća, a ujedno ti ljudi više ne mogu utjecati na lokalnu politiku, jer više ne glasaju u Splitu. “Ljudi u Splitu se s cijelim obiteljima izbacuju na ulicu i nemaju gdje živjeti, zato što je nekome isplativije to rentati četiri mjeseca turistima. Mislim da je to ozbiljan problem koji još nitko nije počeo rješavati.”

Tomislav Tomašević (Možemo!-politička platforma) istaknuo je kako je koalicija temu stanovanja postavila kao glavno pitanje u ovoj kampanji za EU izbore jer smatra da je to goruća tema.  Izjavio je: “Cijela jedna generacija mladih se ne može emancipirati od svojih roditelja. Hrvatska je prva u EU po broju mladih koji su prisiljeni živjeti u roditeljskom domu, a jedan od glavnih uzroka je nedostupnost jeftinih stanova za najam ili za kupnju i tu se stvarno nijedna politička opcija nije pozabavila tim problemom.” Podsjetio je da su se do sada vlade uglavnom fokusirale na to da subvencioniraju kredite za kupnju stanova, što je rezultiralo poskupljivanjem stanova i prelijevanjem proračunskog novca u profit banaka, “a da nismo pomogli kupcima stanova”. S druge strane, Hrvatska ima sramotno malo javnih stanova za najam – samo 2%, naspram europskog prosjeka od 15%. “Mi ćemo se u Europskom parlamentu zalagati da se provede Europska građanska inicijativa “Stanovanje za sve” tako da se ulaganja u izgradnju javnih stanova izuzmu od EU pravila prekomjernog deficita. Isto tako, da se reguliraju korporacije poput Airbnb-a koji izvlače korist iz lokalnih zajednica i ostvaruju veliki profit, a da nikako ne doprinose toj istoj lokalnoj zajednici.” Pritom je napomenuo da je “naravno, potrebno  razlučiti građane koji povremeno iznajmljuju svoj stan kako bi popunili kućni budžet od onih koji su vlasnici nekoliko desetaka apartmana koji ih iznajmljuju za gotovo nikakav porez i doprinos lokalnoj zajednici, a stvara se sve veći pritisak na komunalnu infrastrukturu. To je nešto na čemu ćemo raditi na razini Europskog parlamenta jer je nemoguće regulirati tržište najma ako se ne reguliraju korporacije poput Airbnba na europskoj razini. Svi turistički gradovi koji su to pokušali – poput Berlina, Barcelone, Amsterdama – imaju velikih problema s takvim regulativama jer je protiv zajedničkih pravila EU.”

Tamara Visković (Možemo!-politička platforma) je istaknula kako je njena motivacija za politički angažman najviše vezana uz evidentan nestanak javnih prostora. Izjavila je: “To se kroz moj angažman prvenstveno očituje u Splitu, ali to je nešto što se događa na razini čitave Hrvatske i u krajnjoj liniji prelazi granice naše zemlje. Nestanak javnih prostora je jedan vrlo širok problem, koji utječe ne samo na smanjenje kvalitete života nego i na smanjenje našeg prostora djelovanja. Prvenstveno govorim iz pozicije kulture kojoj nestaje prostor djelovanja u fizičkom, ali i u mentalnom smislu. Više ne možemo niti provodit svoje zamisli i ideje, jer s jedne strane imamo jako okoštali sustav institucija koji svaki uspjeh i svaku novost tretira kao neku vrstu ekscesa, a ne kao pozitivnu praksu. S druge strane imamo sjajnu nezavisnu kulturu koja apsolutno ovisi o tom javnom prostoru koji sve više nestaje, a nema svoj prostor na koji može računati i u kojem može nešto raditi.”

Zorislav Antun Petrović (ORaH) izjavio je kako je Split jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj koji ima problema i s vodom i sa zrakom. Izjavio je: “Svaki put kad padne kiša, svi žitelji Splita i okolice znaju kakva im je situacija s pitkom vodom. Mi ćemo kroz naš mandat u Europskom parlamentu poraditi na tome da se u Splitu i uopće u Hrvatskoj prioritizira financiranje projekata za gospodarenje otpadom koji se temelje na prevenciji nastanka otpada, a ne kao što je sada slučaj da se fokusira na obradu otpada u centrima poput Lećevice, koji se baziraju na tehnologiji koja uključuje i spaljivanje otpada odnosno RDF goriva. To je zastarjela tehnologija, to je loše za okoliš. Bolje je napustiti tu RDF tehnologiju i povećati odvajanje otpada za recikliranje i kompostiranje. Split je trenutno u Hrvatskoj pri samom dnu, s manje od 5% razdvajanja otpada za recikliranje i kompostiranje, a prijete nam financijski penali od EU jer nećemo dostići ciljeve za odvojeno prikupljanje otpada.”