Glavni društveni izazovi 21. stoljeća – globalna mobilnost kapitala, klimatske promjene i migracije – ne mogu se adresirati unutar okvira nacionalne politike. Učestale poplave, velike oscilacije u temperaturi, suše i požari, oluje do sad nezabilježenih jakosti samo su neke od konkretnih manifestacija klimatskih promjena koje su sve prisutnije i sve snažnije će utjecati na svakodnevni život ljudi, na proizvodnju hrane i energije, na naše gospodarstvo. Već godinama se nalazimo na ruti međunarodnih migracija iz zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike i gotovo svakodnevno svjedočimo patnji ljudi koji žele proći kroz Hrvatsku jer u Europi vide spas. Deseci tisuća stanovnika Hrvatske emigriraju u zapadnu Europu u potrazi za poslom i boljim uvjetima života, dok istovremeno broj stranih državljana koji dolaze raditi u Hrvatskoj rapidno raste. Drugim riječima, postojeće ekonomske politike ne brinu ni o onima koji odlaze, ni o onima koji dolaze. Uvjeti rada u Hrvatskoj se ne popravljaju; dapače, za sve veći broj ljudi uvjeti rada se pogoršavaju – što je jedna od direktnih posljedica globalne mobilnosti kapitala kakvu promiču međunarodne korporacije i Europska komisija, liberalne stranke i stranke desnice.
Kao odgovor na ove izazove, pred nas se ponovno stavlja isti lažni izbor – onaj između otvorene i zatvorene Europe – dok neoliberalne politike koje su dovele do krize ostaju neupitne.
Za liberale otvorena Europa znači nastavak s politikama ekonomskog liberalizma koje teže uklanjanju prepreka slobodnom kretanju kapitala, roba, usluga i ljudi – iako je njihova provedba nedvojbeno povećala ekonomske nejednakosti unutar država, kao i između jezgre i periferije Europe. Kad tvrde da je lijek koji smo primjenjivali bio u premalim dozama, da javne usluge treba u još većoj mjeri privatizirati, a u preostalima uvesti još strože mjere štednje, te da radno zakonodavstvo treba dodatno liberalizirati u korist kapitala – oni zapravo interes urbane, obrazovane i imućne manjine pokušavaju predstaviti kao interes većine. U njihovoj viziji, većina društva je nazadna i predstavlja neugodni teret, pa zagovaraju dvije Hrvatske, odnosno dvije Europe. To je elitistička pozicija koja ima snagu pokrenuti jedino privilegirane manjine u zaštiti svojih položaja i imovine.
Desnica pak posljedice ekonomskog liberalizma lažno rješava ksenofobijom. Kada banke i korporacije ne bi vodili stranci i „domaći izdajnici“, nego “pošteni Hrvati”, sukob između rada i kapitala bi tobože nestao sam od sebe. Izmještajući prave ekonomske izvore nejednakosti i egzistencijalne nesigurnosti na teren etničkog identiteta i pozivajući na jedinstvo naroda, desnica gaji iluziju da pripadnost naciji ukida klasne i druge razlike među ljudima. Naličje njihova poziva na volju naroda je stigmatizacija drugačijeg, kojeg po potrebi utjelovljuju etničke, seksualne ili neke druge manjine. Takve stigmatizacije rađaju nove fobije utemeljene na drugoj iluziji – da se uskraćivanjem prava nekoj stigmatiziranoj manjini poboljšavaju uvjeti života većine.
Što dobivamo nastavkom neoliberalnih politika, a ograničavanjem slobode kretanja ljudi? Zatvaranjem unutar nacionalnih granica i izgradnjom nacionalnih utvrda unutar tvrđave Europe svi problemi koji proizlaze iz slobodnog protoka kapitala, roba i usluga za zemlje periferije ostaju neadresirani. Osim toga, o čijoj slobodi kretanja govorimo? Desne vlade aktivno doprinose društvenoj vilifikaciji migranata, dok istovremeno snažno povećavaju kvote za rad stranaca. Dok svojim ekonomskim politikama nezaustavljivo mijenjaju društvo u multikulturalno, desne vlade istovremeno potpiruju povijesni revizionizam koji veliča etničke koncepcije države i netoleranciju prema drugim vjerskim i etničkim skupinama. Je li to vjerodostojno ponašanje, kako sebi tepa naš premijer?
Možemo! kao dio europske zelene ljevice nudi izlaz iz lažnog izbora između „otvorene“ neoliberalne Europe s jedne i „zatvorene“ neoliberalne Europe s druge strane. Polazimo od pretpostavke da Europsku uniju trebamo jer posljedice globalne mobilnosti kapitala, klimatskih promjena i migracija možemo rješavati jedino kao zajednica Europe i globalna zajednica.
Možemo! će se unutar Europe udružiti s progresivnim političkim snagama i vladama koje zagovaraju promjenu institucija Europske unije tako da radikalno smanje utjecaj korporacija i povećaju utjecaj građana na to kakve politike EU zastupa. Europska unija je sredinom osamdesetih podredila svoje djelovanje imperativu širenja zajedničkog tržišta nauštrb svih drugih ciljeva, ali građani o takvom smjeru nisu imali pravo demokratski odlučiti.
Možemo! Europsku uniju, koja je sada nefunkcionalna i nepravedna, želi urediti tako da joj na prvom mjestu budu uvjeti života njenih stanovnika i održivost života na planeti Zemlji. Kao dio ujedinjene i solidarne europske ljevice, trebamo preuzeti odgovornost i istinski ponuditi političke odgovore na globalne izazove rastućih nejednakosti, klimatskih promjena i migracija.
Možemo! graditi Europu koja je demokratska, pravedna i održiva. Ovo su naši prijedlozi razvoja Europske unije od oligarhijske prema demokratskoj, od fosilne prema postfosilnoj, od korporativne prema solidarnoj te od tvrđave Europe prema Europi kao zajednici ljudi.
